Artur Šopenhauer





Kao najviše pravilo svake mudrosti smatram jednu rečenicu koju je izgovorio Aristotel (Nikomahova Etika):


"Pametan čovek ne ide za tim da dođe do uživanja nego da izbegne bol."

Kada je čitavo telo zdravo, osim jednog malog bolnog mesta, onda više nismo svesni zdravlja celog tela, nego nam je pažnja usmerena na bol povređenog mesta i ugodnost celog života isčezava. Tako isto, kada nam stvari idu po volji, izuzev jedne koja ide suprotno našoj nameri, onda nam ona ma koliko neznatna bila stalno dolazi na pamet: mislimo na nju a vrlo malo na one važne koje nam odgovaraju.
U oba slučaja je oštećena volja. Svako uživanje sastoji se u otklanjanju te prepreke koja nam ne-da da budemo srećni.
Aristotelovo pravilo nas upućuje da svoju pažnju upravimo ne na uživanje i prijatne stvari u životu, nego na to da, koliko je mogućno izbegnemo njegova zla.
Tako da kada neko sastavlja bilans svoga života, treba da sastavlja račun ne prema radostima koje je uživao nego prema zlostima koje je izbegao.


Pod izrazom "živeti srećno" treba podrazumevati samo "živeti manje nesrećno", odnosno podnošljivo. Budala juri za uživanjima života a mudrac izbegava zla. Ako mu ipak to ne poðe za rukom, onda je kriva sudbina a ne neka njegova ludost.


ČOVEK MORA NAJPRE DA ZNA ŠTA JE ZA NJEGOVU SREĆU NAJBITNIJE;

zatim da zna šta je za njega na drugom i trećem mestu i da bude načisto šta je njegov poziv, njegova uloga u životu i njegov odnos prema svetu.Kao što putinik na uzvišici vidi put koji je prešao. Tako ljudi tek na kraju jednog perioda ili u starosti shvate svrhu svojih radova, napora, dela pa čak i njihovu vrednost.


U životu moramo da održimo ravnotežu u svome obraćanju pažnje na sadašnjost i obaziranju na budućnost, tako da nam jedno ne pokvari drugo. Mnogi žive suviše u sadašnjosti: to su lakomisleni; drugi, suviše u budućnosti: to su plašljivci. Retko će ko pogoditi pravu meru.
Ne bi trebalo da zaboravimo da je sadašnjost jedina stvarna i jedina sigurna, a da budućnost gotovo uvek ispadne drugačije no što mislimo; da je prošlost drukčija i to da jedna i druga vrede manje no što nam izgleda.
Jedina je sadašnjsot istinita i izvesna; ona je realno ispunjeno vreme, i naše je biće isključivo u njoj.
"Smatraj svaki dan kao zaseban život". (Seneka)


Svako ograničenje stvara sreću. Što manje vidimo, što se u užem krugu krećemo, što u manjim razmerama delamo, tim smo srećniji; a što je sve šire i veće, tim više osećamo muke i straha. Jer se time umnožavaju i uvećavaju brige, želje i strahovanja. Prema tome, i sama jednolikost našeg života, dokle god ne izaziva dosadu, činiće nas srećnima, jer najmanje nam daje da osetimo sam život i teret koji je s njim skopčan: tu život teče kao potok bez talasa i bez vrtloga.


Da bismo iz iskustva izvukli pouku koju nam ono pruža, potrebno je da često mislimo o prošlosti, da ponavljamo ono što smo doživeli, učinili, iskusili i pri tome osećali; i da uporedimo svoj nekadašnji sud sa sadašnjim, svoje namere i težnje sa rezultatima i uspesima do kojih smo došli. U prilog tome ide Pitagorino pravilo da pre spavanja promotrimo sve što smo preko dana uradili. Ko živi a nikako ne premišlja o svojoj prošlosti nego samo pušta svoj život da ide i prolazi, taj gubi vedru pamet i smišljenost, njegova duša postaje haos, i u jegove misli uvlači se nekakva zbunjenost.


Posle dužeg vremena ne možemo da povratimo i obnovimo ono raspoloženje i osećanja koja su onda u nama pobudila dešavanja, ali se možemo setiti radnji i reči koje su one izazvale. Zato su dnevnici vrlo korisni.


Biti sam sebi dovoljan, biti sam sebi sve i sva, i moći kazati "sve što imam nosim sa sobom", sigurno je za našu sreću najkorisnija osobina. Jer, ako ćemo sa sigurnim činjenicama da računamo, možemo samo na sebe i ni na koga drugog da se oslonimo...
Ko dakle ne voli samoću taj ne voli slobodu, jer smo slobodni samo onda kada smo sami.
Usiljenost je nerazdvojni drug svakog društva, i svako društvo iziskuje žrtve, koje padaju u toliko teže ukoliko je vlastita individualnost jednog čoveka veća i znatnija. Svaki će prema u tačnoj srazmeri prema vrednosti svoga ja izbegavati smoću, snositi je ili voleti. Jer u njoj onaj koji je bedan oseti svu svoju bedu, veliki duh svu svoju veličinu, svaki oseća ono što jeste. Dalje, što neko stoji više na rang-listi prirode, to je više usamljen, a nužno i neizbežno. Ali, za njega je onda dobročinstvo kada fizička samoća odgovara umnoj: u protivnom uznemiruje ga to što ga okružuju heterogena bića, koja ga neprijateljski napadaju, oduzimaju mu njegovo ja, a ništa mu ne daju u naknadu.
One koje je priroda stavila visoko prolaze vrlo rðavo; zato se oni klone društva čim je mnogobrojno, jer u svakom društvu održava prevagu ono što je prostačko. Ono što čini da velikim umovima omrzne društvo...
Uopšte, svaki čovek može da bude u potpunoj saglasnosti samo sa samim sobom, a ni sa prijateljem niti sa svojom dragom; jer razlike u individualnosti i raspoloženju donose uvek makar i malu disonancu. Zbog toga se prava, duboka mirnoća srca i potpuno duševno spokojstvo, to posle zdravlja najveće zemaljsko blago, može naći samo u samoći, a kao trajno raspoloženje, samo u najdubljoj povučenosti.
Društvo je podmuklo; ono pod imenom zabave, ćeretanja, društvenog uživanja itd., skriva velika često neizlečiva zla. Ono što mladež treba da nauči, to je snositi samoću, jer je ona izvor sreće i duševnoga spokojstva.


Zavist ljudi pokazuje koliko se osećaju nesrećni; a njihova neprekidna pažnja koju obraćaju na tuð rad pokazuje koliko im je dugo vreme.


Kada je neki slučaj već nastupio, te se više ne da otkloniti, ne treba sebi dopustiti pomisao da je moglo drugačije biti, a još mnje pomisao da je čime se to moglo otkloniti, jer baš ta pomisao pvećava bol dotle da se ne može snositi, tako da čovek postane mučitelj samoga sebe.


Kod svega što se tiče naše sreće ili nesreće, treba fantaziju držati zauzdanu: tj. ne treba zidati kule u vazduhu, jer su suviše skupe, pošto odmah zatim moramo da ih s mnogim uzdasima porušimo. Ali još manje treba sebi da ulivamo strah i bojazan predstavljajući sebi sve nesrećne slučajeve koji se mogu desiti.


... jutro je najzgodnije za svaki rad i umni i telesni. Jer je jutro mladost dana: sve je vedro, sveže i lako; mi se osećamo jaki, i sve naše sile stoje nam na raspolaganju. Jutro ne treba skraćivati poznim ustajanjem, niti straćiti na nedostojna zanimanja i razgovor.
Svaki dan je jedan mali život, svako buðenje i ustajanje jedno malo roðenje, svako sveže jutro - jedna mala maldost, a svako leganje i spavanje - jedna mala smrt.


Najmanja neprijatnost, ma od kuda dolazila, od ljudi ili stvari, ako o njoj neprekidno razmišljamo, može toliko narasti da postane čudovište od koga dolazimo izvan sebe. Naprotiv, sve neprijatnosti treba shvatiti što je moguće prozaičnije i trezvenije, da bi nas manje žalostile.


Mišić usled jake upotrebe postaje jači, a živac naprotiv, slabiji. Zato živce treba čuvati od svakog naprezanja: oči do suviše jake svetlosti, od svakog naprezanja u mraku i od dugog posmatranja suviše malih predmeta; tako isto uši od suviše jakog zvuka a naročito mozak od usiljenog i suvišedugog i nevremenog naprezanja: tako ga treba ostaviti na miru za vreme varenja. Ali mozgu treba za njegovo oporavljanje dati nužnu punu meru sna; jer san je za celog čoveka isto što je navijanjeza sat.
Kao što prekomerno neprezanje kvari oči, tako isto kvari mozak. S pravom je kazano: mozak misli, kao što stomak vari, treba da svoje umne snage smatramo čisto kao fiziološke funkcije, pa da tako sa njima postupamo, tj. da ih razumno štedimo, naprežemo itd. i da pomislimo da svaki bol, muka, nered ma u kom delu tela da osećamo, dira mozak.
To, što se nisu obazirali na ovo, mnogi veliki umovi i veliki naučnici u starosti su postali slaboumni, detinjasti, pa i ludi.
Ko svoga Pegaza upreže u jaram i svoju Muzu tera bičem, ispaštaće isto tako kao i onaj koji je i Veneri prekomerno služio.


Da bi se čovek probio kroza svet, korisno je da ponese sa sobom veliku količinu obazrivosti i popustljivosti; ona prva će ga sačuvati od štete i gubitka, a ova poslednja od svaðe i zađevice.

Zato dakle da bismo živeli meðu ljudima, moramo svakoga da pustimo da živi i da ga prihvatimo sa njegovim individualnostima, pa ma kakva da je ona ispala; ...To je smisao izreke: leben und leben lassen (Živeti i pustiti drugoga da živi). Najpametnije je pomisliti: "Promeniti ga neću, dakle ću se njime koristiti."


Ko, dakle misli da u svetu đavoli nikad ne idu bez rogova a budale bez praporaca, biće uvek njihov plen ili njihova igračka.
Ako se neko razmeće hrabrošću, ili učenošću, ili pameću, ili duhom, ili srećom kod žena, ili ma čim drugim; može se zaključiti da mu baš tu nešto nedostaje: jer onome koji zaista neku osobinu u potpunosti ima, ne pada na pamet da je iznosi na videlo i afektira, nego je uveren i miran (u potkovici koja zvekeće nema jednog eksera).

Ni zbog kojeg događaja ne treba da padnemo u veliku radost niti u veliku žalost; nešto zbog promenljivosti svih stvari, nešto zbog varljivosti našega suda o onome što nam je korisno i štetno... Onaj koji pri svim nesrećnim slučajevima ostaje miran, taj pokazuje da zna kako su ogromna i hiljadostruka zla koje se u životu mogu dogoditi, pa ono zlo koje je nastupilo smatra kao jedan vrlo mali deo onoga što bi moglo doći.
Protiv svakodnevnih prljvština i sitnih trvenja u ljudskom odnosima ... čovek ne treba da pusti da išta od svega toga doðe do njega, treba sve to da odgurne od sebe kao kamičke koji leže na putu, a nikako da ih primi u svoja razmišljanja i ruminacije (ponovno razmišljanje o nečemu).



* 2010. god.




Komentari